Saturday, December 30, 2017

2017: GODINA RASKORAKA


U septembru 2017. napustio nas je Uroš Stojanović, čovek koji je bio deo Novog srpskog filma iako nije morao. Iza njega ostao je jedan celovečernji igrani film ali da smo znali da će nas prerano napustiti, našli bismo način da ga potpišemo na svojim špicama jer mnoge od njih ne bi postojale da ga nije bilo. Duboko upisan u genetskom kodu mnogih filmskih projekata, Uroš je iza sebe ostavio svoj jedini film i nas kao potvrdu da je za života uradio mnogo više nego što može da se nasluti.

Poslednji konkurs Filmskog centra Srbije na kom je Uroš učestvovao bio je Konkurs za podršku repertoarskom filmu, kruna dugogodišnje borbe da institucije prepoznaju karakteristiku srpskog filma a to je visoka gledanost, i da je očuvaju kroz podršku kvalitetnim ostvarenjima koji privlači publiku. Uvođenje ovog Konkursa je značajan događaj za našu kinematografiju i potvrdiće se kao svojevrsna prekretnica ukoliko filmovi koji su podržani na njemu budu valjali i ako ispune svoj cilj.

2016. godina je u svojoj završnici donela lančani sudar barem šest filmova sa visokim komercijalnim ambicijama koji se protegao i u dva meseca 2017. Međutim, samo tri ili četiri među njima su bili zaista filmovi, ostalo su bile manje ili više premontirane serije, sužene na bioskopsku minutažu ili nastale pukim spajanjem epizoda. U 2017. godinu smo ušli praktično bez filmova.

Danak tog iscrpljivanja tržišta u nepromišljenoj seriji nabacivanja komercijalno ambicioznih filmova platio je ni manje ni više nego Emir Kusturica. Ovaj velikan svetskog filma koji je upravo prepoznatljiv po tome što je snimao umetnički vredne i nagrađivane filmove koji postižu relevantan uspeh na blagajnama, i po tome spada u izumiruću vrstu evropskih autora, doneo nam je pitak, produkciono spektakularan film sa najvećom srpskom filmskom divom Slobodom MIćalović i najvećom evropskom Monicom Bellucci u glavnim ulogama, plus samim sobom u glavnoj muškoj ulozi. Nažalost, svi ti elementi nisu doneli filmu NA MLIJEČNOM PUTU ni sto hiljada gledalaca što otvara pitanje - šta publici više može da se pruži od komunikativnog filma velikog reditelja, najvećih lokalnih i kontinentalnih zvezda?

Slična sudbina zadesila je i REKVIJEM ZA GOSPOĐU J. - odličan art house film koji uprkos izuzetnom prijemu na Berlinalu i ubedljivoj pobedi na FESTu nije ostavio nikakav trag u bioskopima. AFTERPARTI je bio još drastičniji primer potonuća filma na blagajnama iako nije imao zanemarljivu ciljnu grupu.

Svi ovi događaji otvaraju pitanja o kojima bi esnaf trebalo da razmisli. Šta se to dešava? U čemu se greši?

Mogu se kritikovati detalji, poput marketinga, ali izgleda da je potrebno postaviti i određene standarde u distributersko-prikazivačkom domenu, i da iz tog segmenta industrije takođe mora doći nekakav impuls i podsticaj kvalitetu. U protivnom, sva je prilika da će ispasti kako su oni koji spajaju dve televizijske epizode pametniji od onih koji dovode najveće svetske zvezde i upuštaju se u naporna snimanja.

Upravo je 2017. godina bila dokaz kako sadašnji sistem višegodišnjeg finansiranja filmova donosi opasne posledice jer se u kinematografiji maltene ništa značajno nije dešavalo od kada su na FESTu prikazani NA MLIJEČNOM PUTU, REKVIJEM ZA GOSPOĐU J i AFTERPARTI. Imati tri takva filma u sezoni svakako nije malo, ali ostatak godine je doneo autore koji taktiziraju čekajući strane festivale i ne puštaju ništa uz nekoliko potpuno minornih premijera.

U tom smislu, najprijatnije iznenađenje doneo je film DRUGA STRANA SVEGA Mile Turajlić koji ne samo da je trijumfovao na IDFAi u Amsterdamu osvojivši jednu od najuglednijih nagrada u svetu dokumentarnog filma već je potvrdio ono što pričamo od početka - mobilisao je publiku. Ovaj dokumentarni film je u limitiranoj art house distribuciji na kraju privukao više gledalaca nego PROKLETI PAS, igrani film sa komercijalnim pretenzijama koji je išao u regularnu distribuciju.

Dakle, interesovanje zajednice postoji, vreme je samo da se nekako poklopi sa kvalitetom dela jer se u protivnom stvara opasan raskorak.

Televizija je oduvek bila značajan faktor u srpskoj filmskoj produkciji, i kao finansijer i kao jedan od najizdašnijih prikazivača. Ove godine se na tržištu pojavio još jedan novi igrač - SBBov kanal Top koji je od RTSa preuzeo neke od njihovih najambicioznijih serija. Ovaj kanal koji se isključivo vidi kod pojedinih provajdera u potrazi je za novim sadržajima. Dok je iz raznih demografsko-tehničkih razloga pretenciozbno očekivati da će bivša Jugoslavija ubrzo postati bitno tržište za Netflix ili Amazon, možda je upravo poslovni model SBBovog Topa, regionalni odgovor na globalni fenomen striminga i ekskluzivnog obezbeđivanja sadržaja. Ovo ulaganje se iz televizijske produkcije lako može prelitii na filmsku, tako da ovu promenu okolnosti treba pratiti sa velikom pažnjom u predstojećem periodu.

U 2018. godini i svakoj posle nje, naš cilj će biti da ne razočaramo Uroša ali i da sačuvamo sećanje na njega. Formalno to ćemo uraditi uspostavljanjem nagrade za najtalentovanijeg debitanta koji je snimio više od debitantskog filma. Ali suštinski, to će činiti naše buduće delovanje, nastanak filmova i gajenje autora kakvi bi ga radovali da je i dalje sa nama.

Srećna Nova 2018.