Thursday, January 31, 2013

KOMINIKE 21: DVOČAS ANATOMIJE


Curenje informacije da Ministarstvo kulture neće finansirati film u 2013. godini ili prevedeno u praksu - neće davati novac za započinjanje novih filmskih projekata, otškrinuo je Pandorinu kutiju srpske kinematografije. U prvom talasu odreagovali su ljudi koje mediji smatraju kremom naše struke sa mislima u rasponu od da je ovo kulminacija haosa koji vlada godina (što smo znali), da nema srpskog filma bez pomoći države (što smo znali), da političari zapravo ne cene naš film i daju novac samo svojim simpatijama (što smo znali i što onima koji iznose takve primedbe nije smetalo da do juče sede kao savetnici u resorima tih političara i snimaju filmove od njihovih para) pa sve do toga da Kinoteka neće imati šta da radi jer se neće snimati novi srpski filmovi (što per se nismo znali ali smo naslućivali da se neka ovako duboko besmislena izjava krije u ljudima iz čela esnafa i čeka da izađe u javnost).
Curenje informacije koincidira sa velikim uspehom filma KRUGOVI Srdana Golubovića na Sundanceu i reklo bi se da je spin idealno tempiran. Doduše, curenje informacija se dešava obično kada se prljavština nakupi kako bi se smanjio pritisak, a ovde je čini se cilj da se pritisak i prljavština očuvaju. Stoga, krenimo od ove osnovne koincidencije. KRUGOVI Srdana Golubovića sasvim sigurno ne bi postojali bez pomoći države. Tu nema spora. Ali, isto tako, nema spora da je uspeh KRUGOVA isključiva zasluga Srdana Golubovića - Srbija i Filmski centar Srbije nisu učinili apsolutno nijedan bitan korak da bi se do tog uspeha došlo. Oni su odobrili novac, a naša kinematografija je imala sreće što je Srdan Golubović sposoban reditelj i producent. Javnost mora da zna da u Filmskom centru Srbije ne sede neki brejnijaci koji pročitaju scenario i kažu, "Ovo uzima Sandens, podrži!" Ista ta Komisija koja je dala novac Goluboviću, izabrala je i BELE LAVOVE a jedan član je dao novac samome sebi, i bilo je još svega & svačega što samo svedoči o tome da su KRUGOVI isključivo Golubovićev uspeh i da se to što ih je formalno pomogao FCS ne može na bilo kom nivou smatrati uspehom te institucije i njenih organa.
Srpska kinematografija ima bogatu tradiciju. Prve projekcije u Beogradu su održane ubrzo posle Pariza a odmah su krenula i prva snimanja. Međutim, cela istorija filma kod nas od 1896. do 1945. odnosno 1947. godine može se smatrati periodom u kome se film javlja na nivou incidenta. Jedini period u kome možemo govoriti o organizovanoj kinematografiji u Srbiji traje od 1947. do 1991. godine. Sve posle toga je ekvivalent predratne filmske proizvodnje sa neuporedivo više entuzijasta i tehnike. To što sada postoje nekakve organizacije koje tobože administriaju te filmske incidente postojalo je i u vreme Prvog svetskog rata i u Drugom svetskom ratu. Srpska vojska je prelazeći preko Albanije imala poverenika za film i partizani u šumi su imali ljude zadužene za to. Ovo što je danas FCS nije bitno organizovanije od tih formacija.
Otud državno finansiranje filma nije planska aktivnost već kockanje u kome svaki uspeh poput KLIPA Maje Miloš, PARADE Srđana Dragojevića ili KRUGOVA Srdana Golubovića pokriva promašaje - filmove koji nisu postigli ništa ili autore koji su započeli rad a na kraju nisu ni uspeli da završe film.
Razlika između posla i kocke je u tome što su neuspesi u poslu takođe mogući usled pogrešnih procena i promena okolnosti na koje se računalo. Ali, u srpskoj kinematografiji ne postoji racionalna procena, sve je kocka i stihija.
Kao i u svakom kockanju, uvek postoji neko ko je na dobitku. Ulogu "Kuće" u ovom slučaju imaju filmski radnici kojima je ionako samo bitno da rade, a određenim profesijama pošteno govoreći nije ni važno da li rade na remek-delu ili šundu, što je dovelo do toga da se kod nas filmovi prevashodno snimaju da bi ljudi imali šta da rade. Time se i formirala svojevrsna "nova klasa" - grupa ljudi koja živi od filma i nema nameru da to prepusti ikom drugom, jedan tihi, srednji ešelon koji se švercuje između vrlo uspešnih i opsceno neuspešnih.
Ako imamo u vidu da je Filmski centar Srbije finansijer koji ne traži puno - samo da se film snimi i prikaže, čak ne mora ni da liči na ono što su autori ponudili komisiji, čak ne mora ni da ga radi isti reditelj na osnovu kog su dobijene pare (dakle, u teoriji je moguće dobiti novac za film Miše Radivojevića i onda angažovati Zorana Ćalića da ga režira) - neverovatno je da smo dovedeni u situaciju da srpskog filma bez državnih para "nema" ali ga u pojedinim slučajevima ni sa državnim parama "nema" - pored desetak filmova koji bi u 2013. godini mogli ući u bioskope, ima najmanje još toliko koje je država finansirala i ne znamo šta se sa njima zbiva.
U tom kinematografskom kockanju, vladajuća koalicija nema profilisane adute i zato je odlučila da zaustavi igru i izgradi svoj imidž kroz preispitivanje poslovanja. Međutim, srpska kinematografija je kao narkoman koji sebe uništava i kad ima i kad nema novca, samo na različite načine. Stav esnafa u odnosu na problem je stoga stara misao starih narkomana da je zapravo skidanje najveći zdravstveni rizik i da ti nagli šokovi više štete organizmu od kontinuiranog uzimanja droge.
Stari narkomani su na neki način u pravu - da nisu ne bi dočekali starost. Ipak, sve nas uči da je na duže staze droga ipak štetna.
Problem naše kinematografije je sistemski i proističe prvo iz toga što se naši filmovi snimaju mimo tehnoloških standarda. Pod tehnoloških standardima smatramo postupak rada na filmu sa kojim se naši autori prvi i poslednji put sretnu na Fakultetu dramskih umetnosti i nikada više, osm ako nemaju jako puno sreće kao čipovi u ovoj kockarskoj partiji.
Pozicija producenta i uopšte menadžera u kulturi je devalvirana ispod svake mere. S druge strane, glumcima još uvek nisu uvedeni predmeti iz produkcije i tehnologije filma ćime bi haos konačno bio ozvaničen.
Same škole su pritom potpuno obesmišljene legitimisanjem čitavog niza para-školskih insitucija u kojima su manje ili više eminentni profesionalci spremni da se ponašaju kao da je student stručan da se bavi filmom u zamenu za par hiljada eura godišnje.
Svake godine se stoga "na ulici" pojavi desetak osoba ubeđenih da su reditelji koje treba da se suoče sa surovom realnošću.
Naravno, isto važi i za druge smerove ali u ovom razmatranju pravimo fokus na reditelje jer je to ipak najkarakterističnija autorska pozicija u realizaciji filma i kroz nju se ipak najlakše sagledava situacija na sceni.
Filmska udruženja u Srbiji nisu referentna i u tom pogledu reditelji zaslužuju pohvale što su pokrenuli Asocijaciju i većinski je priznali unutar svoje profesije. Sama Asocijacija reditelja ipak nije učinila dovoljno da suštinski promeni socijalni položaj svojih članova koji u nju ulaze po tome što su nešto već snimili, ili po tome što imaju diplomu. Umesto da svoj rad fokusira na to da koristeći svoj autoritet i populaost svojih najuglednijih i najeksponiranijih članova izbori kolektivni ugovor sa RRA i natera televizije sa nacionalnom frekvencijom da za poslove reditelja uzimaju samo članove Asocijacije što je realan cilj i time bi se postigao opipljiv uticaj na terenu, čime bi se eventualno u perspektivi mogli usloviti i minmalna primanja, uslovi rada, tantijeme i sl. - oni se fokusiraju na potpuno sporedna pitanja.
Kad je reč o samoj diplomi, osvrnimo se samo na reditelje kako se tema ne bi previše raširila. Dakle, ljudi koji završe filmsku i televizijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti stručno su osposobljeni da rade u rasponu od realizovanja emisije FARMA DEBELIH do toga da naslede Ingmara Bergmana. Naravno, prirodno je da svaki čovek sebe više vidi kao Bergmana, ali u sadašnjoj Srbiji, većina ostaje bez obe pozicije. Uprkos tome što se studentski radovi i uspesi ne smatraju referentnim i presudnim za kasniju karijeru i često ne mogu nagovestiti prave sposobnosti reditelja, diploma sa ugledne škole i rezultati sa studija bi se morali računati.
Hteli mi to ili ne, Fakultet dramskih umetnosti je sa ulaskom u bolonjsku konvenciju sve samo ne art college i insistira na ocenjivanju postignuća u oblasti u kojoj je to teško ocenjivo. No, to se može sagledati i kao prednost. Umesto formalne titule Studenta generacije, mnogo bi korisnije bilo da najbolji diplomac, po mišljenju profesora, kao "miraz" sa fakulteta ponese 20 ili 30 bodova za eventualni konkurs na kome se projekti boduju do 100. To je nešto čime bi svakog producenta zainteresovao. Naravno, uvek možemo da kažemo da takav izbor može biti nepravedan, ali svaka selekcija takve vrste je u svojoj osnovi rizična i potencijalno nepravedna. Slično uostalom funkcioniše i prijemni ispit i kasniji konkursi FCS. Ovakvom odlukom bi diploma dobila validnost ali bi povećala i procenat ispunjavanja studentskih obaveza i dala još veći smisao radu i usavršavanju na studijama.
Pre par godina, Filmski centar Srbije je pokušao sa povezivanjem svojih konkursa u sistem "spojenih sudova" u kome recimo premija sa konkursa za razvoj donosi bodove na konkursu za sufinansiranje. Nažalost, taj konkurs u svojoj izvornoj formi nije uspeo a koncept nije zaživeo jer nikada to nije ni bila namera. Konkursi za razvoj služe za davanje džeparca velikima i zadovoljavanje malih, dok pravi maheri uzimaju novac na ovom za sufinansiranje i nema logike da se povezuju.
To što kontinuirani rad nije zaživeo je potpuno očekivano jer bi podrazumevao istrajavanje u odlukama. Pošto je srpski film kocka, koja se baca iz zabave, onaj koji pokušava da uvede neki sistem u sve to je automatski ekscentrik i partibrejker i nije tu radi zabave koja se, kao što znamo, najpre odlikuje spontanim i nepromišljenim gestovima.
U tom duhu je i raspisan najfriškiji Konkurs FCSa iako nema ni pravila n para. Kao što se filmovi u Srbiji često snimaju onda kada ima para a ne kada postoji scenario, logično je i da se konkurs pravi onda kada nema šta da se deli. To je bleferski princip koji je imao za cilj da se u javnosti pojavi deset srećnih dobitnika koji bi onda počeli da se žale kako nema novca za njihove radove.
Kad je reč o samom Konkursu, tom Svetom Gralu srpskog filma, najvećem fetišu srpskih filmskih radnika, inicijacijskom ritualu kroz koji svi moraju da prođu - sada se javljaju razni predlozi koji nažalost ne mogu da promene mnogo. U osnovi, potpuno je svejedno da li je u komisiji jedan čovek ili hiljadu ljudi - dok se ne pojave profesionalci kojima je jedini posao da selektiraju projekte i kojima je stalo do toga da ti projekti uspeju neće biti naročitih rezultata.
Naime, nijedno pravilo ne može da funkcioniše ukoliko ne postoji sankcija za njegovo kršenje. Sam FCS je u barem dva navrata imao slučajeve da su članovi komisija bili u toliko opscenim konfliktima interesa da je Upravni odbor reagovao ali na kraj ne samo nije imao mehanizma da se prekršaj kazni nego nije mogao ni da ga spreči.
U tom smislu, predlog Srđana Dragojevića da jedan čovek bira filmove ne rešava ništa jer taj čovek ima pred sobm barem dva argumenta - prvi, da on nije vidovit i da nije mogao da anticipira da projekat neće valjati a to ne uspeva ni stranim fondovima ni holivudskim producentima i drugi, a to je praksa FCS u kojoj su do sada sredstva odobravana svima i svakome tako da je manje-više svako u nekom momentu od ove države već legitimisan kao umetnik. Nema razloga da se ne nastavi po starom jer kod nas uostalom nije ni formulisan "profesionalni ugled". Samo u slučaju da ta osoba bude neko ko je profesionalno zainteresovan za uspeh selekcije mogu da se očekuju planski a ne hazarderski rezultati.
Zašto bi neko preuzeo takav posao? Razlozi su brojni, neko ko bi recimo u svoj CV mogao da upiše da je na konkursu izabrao KLIP, KRUGOVE, PARADU može da ide preko cele godine na razne manifestacije, učestvuje u žirijima, radi na razvoju projekata i sl. Dakle, u tom domenu se krije vrlo solidan posao za stručne kadrove, pre svih sa produkcije, kojima više prijaju akademski uslovi nego jurenje sa rasvetljivačima na livadi.
Ako svemu dodamo priznanje vršioca dužnosti direktora FCSa u mejlu producentima od pre par godina u kome on pojašnjavajući zašto se prvi krug na konkursu selektira čitanjem sinopsisa priznaje da je teško naterati komisiju da čita scenarije čime se direktno dovode u pitanje minuli rad i rezultati, postavlja se pitanje kroz kakvu proceduru pcrolaze prijavljeni projekti. Naime, smisao postojanja Komisije je u tome da recimo pet različioh ljudi pročita ponuđene projekte čime se oni prosejavaju kroz sito različitih generacija, ukusa, ekspertiza... Međutim, ako Komisija. najboljem slučaju raspodeli scenarije među sobom pa pročita sve tako što svako pročita ponešto, onda ona nema nikakav smisao.
Rad Komisije, koliko god članova da ima, mora biti transparentniji i detaljnije dokumenovan od ovoga sada.
No, u krajnjoj liniji, Komisija je ipak najmanji problem, za nju nema mehanizma i i sankcija ali za celokupnu produkciju očigledno ima i sada se ta kazna sprovodi. Da je kinematografija iole pristojnije funkcionisala i nastupala u javnosti, ovakve stvari ne bi mogle da se dese.
Nada da će se u ovoj aktuelnoj tenziji nešto rešiti ipak je manja od strepnje, pre svega zbog toga što osim ukidanja novca nije jasno koji je sledeći korak Ministarstva i šta je krajnji cilj ovog procesa. Kada bi to bilo jasnije, onda bi i sadašnje stanje bilo lakše za procenu. Otud, ponovo je verovatno novo uspostavljanje statusa quo. Ipak. pre nego što se filmski radnici vrate u svoj prirodni status Đenke, barem smo dobili priliku da malo razmislimo o stanju na sceni.
Uostalom, nedostatak promišljanja i formulisanja programa pre ulaska u pustolovinu sa FCSom pre osam godina je i doveo do brojnih padova i brojnih situacija u kojima je bukvalno svako ponekad bio i dželat i žrtva.
S druge strane, smanjeno trošenje energije i gubljenje vremena na podelu konkursnog plena, moglo bi da podstakne esnaf da se okrene svojim organizacionim problemima, reši ih kroz formiranje i profilisanje udruženja, preispitivanje školskog sistema, novo kadrovsko profilisanje i spremno dočeka novo deljenje karata.
Kratke trenutke kada su sve karte na stolu treba mudro iskoristiti.


3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

krugovi - circles u zvanicnom sundeance biltenu objavljeni kao circus

9:28 PM  
Blogger Bane said...

Ala ga je 'opravio, svaka mu čast!

2:52 PM  
Blogger Bách ngọc said...

vinhomes nguyen trai vinhomes nguyen trai vinhomes nguyen trai vinhomes nguyen trai vinhomes nguyen trai vinhomes nguyen trai vinhomes nguyen trai vinhomes nguyen trai vinhomes nguyen trai vinhomes nguyen trai

6:15 PM  

Post a Comment

<< Home