Sunday, December 04, 2011

MILAN NIKOLIĆ pionir jugoslovenskog krimića


Nenad Polimac je napisao izvanredan i vrlo informativan tekst o Milanu Nikoliću, poznatom priscu kriminalističkih romana iz perioda kada su knjige bile masovno čitane i igrale značajnu ulogu u životu čak i među ljudima kojima pisana reč nije previše bliska. U jednom periodu, Nikolić je imao značajan upliv i u jugoslovensku kinematografiju gde su mu neka dela adaptirana a za neke filmove je i sam pisao scenarije. Uživajte u tekstu koji je danas objavljen u magazinu Jutarnjeg lista.

Visoki došljak postavio je poslednje pitanje: „A ko je zapravo taj čovek s lulom?“.

Miki je u nedoumici slegnuo ramenima, a zatim je preveo pitanje na francuski. Čovek s lulom se tada predstavio: „Megre, Žil Megre, komesar francuske policije iz Pariza. Nalazim se ovde sa svojom suprugom na odmoru“.

Ovo nije ulomak iz nekog romana Georgesa Simenona u srpskom prijevodu, s legendarnim Maigretom kao protagonistom, nego autentično domaće štivo. Njegov je autor Milan Nikolić, to je pasus iz treće mu po redu objavljene knjige „Obračun na obali“ iz 1958. godine, u kojoj piščev junak novinar Miki (figurirao je kao protagonist i u Nikolićevu prvijencu „Prsten s ružom“) surađuje na razrješavanju slučaja ubojstva na dubrovačkoj rivijeri sa samozatajnim Maigretom. Dosjetka da se u vlastito dramsko tkivo preuzme jedan od najpoznatijih likova iz svjetske kriminalističke književnosti poprilično je radikalna za to razdoblje, pogotovo kad joj pribjegava netko tko u nas krči potpuno neutabanu stazu, a Milan Nikolić bio je upravo u takvoj situaciji. Godine 1956. – dotadašnji novinar amater, službenik i još koješta (o čemu kasnije), s prebivalištem u Virovitici, produžio je na savjet svog prvog neslužbenog recenzenta jednu kriminalističku pripovijetku u pravi roman i tako je nastao „Prsten s ružom“, koji je 1957. objavila sarajevska „Džepna knjiga“, tih godina uz beogradsku „Zelenu biblioteku“ najvažnija edicija za tu vrstu literature. Nikolić je rukopis poslao pod pseudonimom „Malin“, no Mesud Branković, urednik „Džepne knjige“ odmah je shvatio kakvu bi dragocjenost predstavljao pravi domaći autor krimića (tu zgodu prepričava novinar Abid Budimlić u VUS-u 1960.), pa je debitanta potpisao njegovim pravim imenom. Nevjerojatno produktivan (spomenute 1960. izdano mu je čak šest romana), Nikolić se u razmjerno kratkom roku prometnuo u pravu književnu zvijezdu u čitavoj Jugoslaviji. Objavljivali su ga posvuda (jedino u Zagrebu nikad nije našao izdavača), pisao je scenarije za film i televiziju, gostovao na književnim večerima, o njemu su članke objavljivale najtiražnije novine, a Budimlić je već tada prenio procjenu da su mu dotadašnja izdanja imala nakladu od pola milijuna primjeraka, što nije nemoguće, znajući kolika je potražnja bila za krimićima koji su se prodavali po vrlo niskoj cijeni. Nikolić je držao do sebe i navodio je da su mu uzori Simenon, Agatha Christie i Mickey Spillane : s potonjim je dijelio sklonost prema naraciji u prvom licu, a s prvima dvoma je čak pokušao i kontaktirati. Autorica Poirota i gđice Marple poslala mu je ljubazno pismo ohrabrenja da ustraje u svojoj karijeri pisca detektivskih romana, no Simenonova supruga (koja je vodila prepisku svog muža) upozorila ga je da tvorcu Maigreta krimići predstavljaju tek manji dio vrlo bogatog opusa (također je znao, kao i Nikolić, objaviti šest naslova godišnje) i da je daljnja komunikacija suvišna. Je li Nikolić, kao što je posvuda izjavljivao, uistinu od nje dobio prava da koristi lik Maigreta u „Obračunu na obali“, ostaje dvojbeno: jugoslavensko tržište tada je malo koga zanimalo, a problemi bi mogli nastupiti tek pri eventualnim prijevodima na strane jezike, što našem piscu nikad nije uspjelo.

Danas je Nikolić najbolje čuvana tajna novije hrvatske književnosti. O njemu se, istina, vode polemike na internetskim forumima, no to su malobrojni poklonici krimića koji njegova stara izdanja kupuju na „buvljacima“, a gotovo nitko u medijima dosad nije posvetio pažnju činjenici da je zagrebačka izdavačka kuća Vedis, specijalizirana za ponovna izdanja strip albuma, objavila već treću Nikolićevu knjigu, „Kristalna pepeljara“, ali u „ijekaviziranoj“ verziji: originali su pisani na „ekavici“, što je navodno bio zahtjev sarajevskih i beogradskih izdavača, međutim, o tome postoje dvojbe, jer je Nikolić – koji je srednju školu pohađao u Beogradu i poratno razdoblje proveo u jugoslavenskim obavještajnim službama – svoju osobnu korespondenciju također vodio na „ekavici“. Dosad je najdragocjeniji uvod u njegov bogati opus (32 romana, 4 filmska scenariju i 4 televizijska) dao dr. Vinko Brešić u „Virovitičkom zborniku“ iz 1986., a on čuva i mnoštvo Nikolićevih neobjavljenih rukopisa. Nikolić je, međutim, zavrijedio pravu biografiju: koliko je to bio zanimljiv pisac možete se uvjeriti pročitate li „Četiri pokojna šerifa“, koja je 1967. objavila Džepna knjiga, a 2008. Vedis, fascinantan krimić u kojem piščev česti protagonist, inspektor Malin (nesuđeni pseudonim za prvijenac „Prsten s ružom“ naposljetku je ipak nečemu poslužio) istražuje ubojstvo u zagrebačkom Tuškancu, nedaleko nekadašnjeg kina Sloboda. Ponajprije, intrigantan je rasplet u kojem se pokaže da se leševi nižu u romanu zbog osvete za stari zločin, ubojstvo poštenog folksdojčera lažno pripisano novim partizanskim vlastima, a drugo, iznimno je intrigantna atmosfera romana u kojem promiču frustrirani likovi promašenih karijera i života. Pisac odlično vodi zaplet, koji podsjeća na onaj iz romana Eda McBainea, tj. Evana Huntera, „Deset ili manje“, međutim, ovo je potpuno originalna prerada. Za izvedbu slagalice u čije rješenje čitatelj treba proniknuti uvijek je imao dara, i pokazivao popriličnu inventivnost u njezinu postavljanju, no kasniji mu radovi otkrivaju sve sigurniji, čvršći stil i slojevitije profilirane karaktere. Već je to dostatan povod za ozbiljnu biografiju, no njegov životopis bio bi odličan predložak i za igrani film.

Nikolić je rođen u Osijeku 1924., gdje je u to vrijeme službovao njegov otac Franjo, visoki oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, inače iz virovitičke obitelji, dok mu je majka Ana bila podrijetlom iz Iloka. U Osijeku je pohađao osnovnu školu, gimnaziju je završio u Beogradu, a Virovitičane je iznenadio kada je upisao visoku vojnu školu u Bugarskoj i paradirao gradom s dvojicom svojih prijatelja u prekrasnoj uniformi. Školu, dakako, nije završio, priključio se partizanskom pokretu, no tu počinju nedoumice. Franjo Nikolić slovio je kao „petokolonaš“, jer je, iako pukovnik kraljevske vojske, održavao veze s Nijemcima, a 10. travnja, kao načelnik glavnog štaba Prve grupe Armija, otišao je u Zagreb, povezao se sa Slavkom Kvaternikom i pomogao neutralizirati ostatke vlastitih jedinica. U NDH je zadržao visoki čin, koristili su ga pri povjerljivim misijama, a 1945., po dolasku partizana na vlast, je strijeljan. Kako je, međutim, njegov sin poslije završio u OZNA-i i KOS-u, i to u razdoblju kada se u takvim organizacijama itekako pazilo na obiteljski pedigre, dosad je nerazjašnjena zagonetka.

Nikolić mlađi je u KOS-u djelovao u tzv. Zoni B, oko Istre i Trsta, a njegove kasnije knjige (Brešić u svojoj „Knjizi o Virovitici“ spominje među Nikolićevim neobjavljenim radovima i autobiografski roman „Bio sam strani špijun“ iz 1957.) vrve situacijama i lokacijama na koje je nailazio tih godina. Po svoj prilici nije dugo izdržao u ulozi špijuna, jer je pokušao pobjeći u Italiju, a majka ga je jednom prigodom navodno spasila smjestivši ga na psihijatriju u Zagrebu. Virovitički prijatelji, poput Saše Bjelousova, kasnije jednog od šefova Televizije Zagreb, prisjećaju se da bi on satima znao pričati o svojim pustolovinama, a anegdote – koliko god ponekad nevjerojatne – kao da su bile obavijene

ugođajem iz „Trećeg čovjeka“. Do 1950. živio je u Opatiji, gdje se također često odigravala radnja njegovih romana, a njegova stalna družica tih godina bila je Talijanka.

Već tada je bio dominantan u društvima, visok, elegantan, znalac stranih jezika, odličan plesač, ljubimac žena. Neko je vrijeme pokušavao u Zagrebu studirati pravo, jedna od privremenih adresa bila mu je i majčin Ilok, da bi se zatim skrasio u Virovitici. Tamo se oženio, a supruga Ljubica poklonila mu je prsten s ugraviranom ružom, što će poslije iskoristiti za naslov svoga prvijenca. Ona, bankovna činovnica, koja se ponekad znala požaliti kako joj je suprug „težak čovjek“, postala mu je i neka vrsta daktilografa: Nikolić joj je, naime, diktirao svoje romane u pisaću mašinu, ponekad iz rukopisa, a ponekad i „iz glave“, jer je imao tako dobru koncentraciju da je smišljao razvoj dramske situacije u danom trenutku .

Kada je počeo redovno objavljivati, Nikolić je počeo živjeti od svog poziva. Kakvi su bili honorari? Vjerojatno solidni za prosječne jugoslavenske uvjete, ali ne i senzacionalni, budući da Džepna knjiga, Zelena biblioteka i poslije Duga – bez obzira što su kao poduzeća dobro zarađivali – nisu previše trošili na otkup autorskih prava. Jugoslavija je bila suviše maleno tržište da bi Nikolić imao agenta, pa se služio jedinim oprobanim sredstvima, slanjem rukopisa na adrese izdavača, filmskih i televizijskih kuća. Nije bilo osobito ugodno čekati mjesecima na bilo kakav odgovor (nije pomagalo ni što su u tim poduzećima radili dobri znanci), ali za to vrijeme su nastajala nova djela. Javljao se i na natječaje, pa je tako dobio prvu nagradu izdavačkog poduzeća Duga za rukopis „Pošalji čovjeka u pola dva“, no tom prigodom otkupljena su još dva teksta koja im je poslao.

Posebnu sreću imao je s romanom „Špijun X-25 javlja“, objavljenim 1958. u Džepnoj knjizi, koji je poslije preveden na slovenski (i zatim još jednom izdan u Sarajevu): zbog njega ga je kontaktirao ljubljanski Viba film, koji je producirao film u režiji uglednog češkog imigranta Františeka Čapa (njegove komedije „Vesna“ i „Ne čakaj na maj“ bile su megahitovi u jugoslavenskim kinima), a Nikolić je na filmu figurirao kao koscenarist. Radnja se događa u NDH, a beogradski glumac Dušan Janjićijević vješto je utjelovio finog zagrebačkog studenta koji se zbog dobrog poznavanja njemačkog jezika zapošljava u nacističkoj komandi i neprestano dostavlja podatke partizanima. Nešto od Nikolićevih dogodovština dok se bavio tom delikatnom profesijom zasigurno je utkano u fabulu. Prvi pravi špijunski film tadašnje jugoslavenske kinematografije prodan je u gotovo čitav svijet i probio barijere koje Nikolićevi romani nikako nisu uspijevali. Napisao je originalni scenarij za film detekcije Janeta Kavčića „Minuta za ubojstvo“ (Vanja Drach igra povratnika iz Austrije, čiju smrt u noćnom klubu treba razriješiti) i opet surađivao s Čapom u glazbenoj komediji „Srest ćemo se večeras“, u kojoj je prvi put radikalno odlutao u drugi žanr. S istim je redateljem – kako navodi Brešić – pripremao i scenarij o Ivanu Goranu Kovačiću, međutim, Čap je tada već predstavljao reprezentanta prezrene „komercijalne“ struje, koju je trebalo izbaciti iz kinematografije u korist nadolazećih prvaka autorskog filma. Nikolić se vratio pisanju i sve do sredine šezdesetih održavao dotadašnju reputaciju.



Tada se u jednom pismu na njemačkom – kako citira Brešić – požalio da je „u posljednje vrijeme, neposredno uzrokovano reformom u jugoslavenskoj privredi, došlo do znatnih promjena u jugoslavenskoj filmskoj industriji, isto kao i u izdavačkoj djelatnosti. Dolazi do svestranih reorganizacija i slično, što je mene osobno prilično pogodilo, jer žanr kojim se bavim prestaje kotirati kao nekada. Drugim riječima, ostajem bez zarade“. Nikolić nije razumijevao što se zapravo događa, međutim, tih je godina započela snažna liberalizacija koja je ostavila traga u čitavoj kulturi. Jedno je bilo pisati krimiće u razdoblju kad se malo tko time bavio i kada se dosta pažljivo selektiralo što će se prevoditi, no sada je nadrla poplava svega i svačega. Ne samo knjižare, nego su i novinski kiosci bili zapljusnuti gomilom novih izdanja, dok se u je kinima igralo gotovo dvostruko više stranih filmova nego prethodnih godina. Kulturna elita je zapomagala da je Jugoslaviju preplavio šund, na takva situacija nije baš pogodovala Nikoliću: njegovi krimići odjednom više nisu imali prođu, jer je konkurencija postala nesmiljena, pa je počeo pisati vesterne pod pseudonimom Milton S. Nikols. Dakako, ni honorari više nisu bili tako visoki za takvu vrstu posla.



Njegovu snažnu konstituciju počeo je nagrizati i alkohol. Književnik Branislav Glumac odao mu je posvetu u knjizi u stihovima „145 sjećanja na ljude“: „moram koju o milanu. zbog besmrtnih mladalačkih terevenki. i zbog zajedničke virovitice. prvi pisac krimića u nas. prvi do samouništenja u potrošnji vinjaka i konjaka. do crijeva u duhanima. izgledom pljunuti slavni detektiv rip kirbi. iskljucaše ga neodoljive bakanalske ptice“. Upoznao se s njim s 1956. na 1957. godinu i tom su prigodom u hotelu Slavonija ispraznili bezbroj čašica žestice. Sa slikarom Tomislavom Boršom bili su nerazdvojni, a - po Glumcu – Nikolić je razvio i poseban način boemskog života. Volio bi izazivati građansku sredinu, hodati bos i dolaziti u hotele neprikladno odjeven.

Saša Bjelousov ima o tome drukčiji sud. On zna Nikolića još iz razdoblja dok je taj plijenio šarmom i poznavanjem građanske etikete, pa je bio zgrožen kada ga je potkraj njegova života (umro je u rujnu 1970., s 46 godina) vidio u Virovitici tijekom zime: hodao je bos u nekakvom kaputiću, u hlačama koje su jedva dosezale do koljena i u sandalama: po svemu je odavao propalog čovjeka. Tada je već isključivo živio od prihoda supruge Ljubice, jer njegovi vesterni jedva da su pokrivali najnužnije režije. Od prijašnje zarade nije sačuvao ništa: uvijek je suviše galantno trošio, ne samo na sebe nego i na ljude koji su bili u njegovom društvu.



Nikolića u starijim danima možete vidjeti u ekranizaciji njegova romana „Pošalji čovjeka u pola dva“, modernističkom crno-bijelom krimiću u produkciji Kino kluba Beograd iz 1967. godine, za koji je napisao i scenarij s glavnim glumcem Dušanom Janjićijevićem, zvijezdom filma „X-25 javlja“: krupan muškarac s naočalama u ljetnoj košulji kratkih rukava koji se teško kreće jedva da sliči onom vitkom, pristalom piscu koji je osvajao publiku na književnim večerima. Umro je tri godine kasnije, iznuren alkoholom, po nekim verzijama na podu gostionice u kojoj se zapio, po drugima – u vlastitom domu u Gundulićevoj 11, uz suprugu Ljubicu.