Friday, February 24, 2006

FEST - DAN 3

Dimitrijevi pogledi na filmove:

KAPOTI

Kapoti Beneta Milera je biografski film koji je, paradoksalno, ugušen svojom najvećom vrlinom i svojom najvećom manom.

Milerov film se bavi svakako najzanimljivijim periodom u životu američkog šik pisca Trumana Kapotija, kada je istražujući svirepo ubistvo uzorne provincijske porodice, bard urbane dekadencije morao da ode duboko u konzervativni pojas Amerike i posvedoči o slomu porodičnih ideala.

Najveća vrlina filma je svakako gluma Filipa Simora Hofmana koji je potpuno preslikao Trumana Kapotija. Kapoti je jedna od ličnosti koja je više puta interpretirana na malom i velikom ekranu. Igrali su ga razni glumci u devet različitih naslova, a Majkl Džej. Burg čak dva puta! Kuriozitet je da Burg u samom Kapotiju igra Trumanovog daljeg rođaka Tenesi Vilijamsa. Ipak Hofman je doveo imitaciju Kapotija na najviši nivo. Ova vrlina je paradoksalno ugušila film zato što je Hofmanova interpretacija Kapotija svedena na imitaciju i toliko oslonjena na mimiku da gotovo uopšte nema ekspresije. Hofmanov trud je neizmeran. Uspeo je da dovede Kapotija pred nas ali nam nimalo nije pomogao da ga razumemo.

Hofmanova gluma je zatim neuravnotežena i u odnosu na ostatak glumačke podele čije su interpretacije mnogo bliže tumačenju nego imitaciji, pa bi se na kraju moglo zaključiti kako su epizodisti adekvatnije odgovorili zadatku od maestralnog Hofmana iza čije bravure postoji samo praznina.

Najveća mana filma je režija Beneta Milera. Njegov rediteljski koncept se isključivo fokusira na praćenje Hofmanove imitacije Kapotija, po cenu žrtvovanja ritma i kočenja svih pripovedačkih zakonitosti.

Milerov Kapoti je monoton, čak i po FESTovim standardima dosadnog umetničkog filma. Ko poznaje Kapotijev opus i biografiju treba da uzme uzorak iz ovog filma i okusi Hofmanovu imitaciju slavnog pisca. Međutim, Kapoti se pojavljivao dosta na ekranu, čak i u nekim poznatim filmovima kao što je recimo Eni Hol Vudija Alena tako da su fanovi u krajnjoj liniji i upoznati sa njegovom pojavom.

Ko se do sada nije upoznao sa Kapotijevim radom i biografijom, bolje neka pročita nešto iz njegovog opusa pošto mu ovaj film nikako neće pomoći da upozna slavnog književnika.

Ove godine nas čeka i film pod naslovom Neslavan Daglasa MekGreta u kome će biti rasvetljen isti ovaj set događaja iz Kapotijevog života. Možda ćemo sa tim filmom imati više sreće.


GOSPOĐA HENDERSON PREDSTAVLJA

Gospođa Henderson predstavlja je ostvarenje koje se na programu FEST-a našlo zahvaljujući minulom radu Stivena Frirsa. Frirs je nesumnjivo jedan od karakterističnih FESTovih autora i opus ovog kameleona britanskog filma nudi prilično relevantan presek jedne filmske epohe.

Činjenica da je Frirs toliko dugo jako blizu žiže filmskih dešavanja svedoči o tome da je naučio kako da opstane. Od gangsterskog filma Hit, preko Mog lepog vešeraja u kome dotiče temu etničkih i seksualnih manjina, oživljavanja holivudskog kostimiranog ljubića u Opasnim vezama, produžetka Alan Parkerove fascinacije irskom sentimentalnom prozom Rodija Dojla u Kopiletu pa sve do uvođenja Nika Hornbija na velika vrata u High Fidelity, Frirs je držao ruku na pulsu mejnstrima za prosvećene.

Gospođa Henderson ipak stoji najpre kao simbol snage BBCja kao javnog servisa kome je u ovom slučaju potčinjen i sam Frirs. Iako su britanske televizije poznate kao dom nezavisnih i avangardnih autora u šta se i sam Frirs uverio na početku svoje karijere, veći deo njihovog programa ipak čine savršeno oblikovane i komunikativne priče o značajnim ljudima i događajima, Gospođa Henderson jeste jedan od takvih konfekcijskih filmova a Stiven Frirs je samo egzekutor.

Gospođa Lora Henderson je čuvena po tome što je osnovala prvi londonski varijete sa obnaženim plesačicama. Frirsov film prati amplitudu razvoja tog varijetea i istražuje motive zašto bi ga neka dama osnovala.

Film se zaustavlja na pitkoj i efikasnoj ali vrlo površnoj pripovesti o jednoj intrigantnoj ličnosti ali je ne uzdiže iznad nivoa čistog kurioziteta.

Razigranost Džudi Denč i Boba Hoskinsa samo maskira svu prazninu Frirsovih likova a pisci vešto izbegavaju da do kraja razviju najkompleksnije scene.

Šteta.

Priča o Lori Henderson je sadržala u sebi znatno više potencijala za autorsku studiju zato što se upravo kroz priču o vizionarskom varijeteu mogla istražiti kako tadašnje percepcija seksualnosti tako i neki skriveni društveni odnosi.

Frirs na ovom zadatku naprosto nije uključio svoje analitičke sposobnosti i potpisao je komunikativnu melodramu kojoj je mesto u popodnevnom terminu na malom ekranu a ne na filmskim festivalima.

0 Comments:

Post a Comment

<< Home