Thursday, February 23, 2006

ČEKAJUĆI FEST SA SPIELBERGOM



Pošto je ionako uvek bolji običan bioskopski repertoar nego selekcija FESTa, evo jedne preporuke za predstojeće dane u kojima će vas mediji ionalo gušiti fetišizacijom bioskopa. Na dobrom DiVXu, preporučujemo Awards kopiju, ili ako već mora u bioskopu, pogledajte novi Spielbergov film. Podsetiće vas na to zašto je on bitan reditelj. Evo Dimitrijevog komentara na film:

Minhen je film koji bi obavezno trebalo da pogledate. Ali pre gledanja treba da prilagodite svoja očekivanja. Moglo bi se desiti da zalutate i ostanete razočarani.

Reklamna kampanja previše insistira na političkom i istorijskom kontekstu priče o osvetničkoj operaciji koju su preduzeli operativci MOSADa protiv glavnih inspiratora i inženjera masakra izraelskih olimpijaca u Minhenu 1972. godine. Nažalost, ovo je film koji nema apsolutno nikakvu političku težinu dok mu je istorijska preciznost takođe krajnje diskutabilna.

Političku težinu nema pošto je izraelska osveta protiv Palestinaca tek jedan od brojnih samovoljnih i nelegalnih nasilnih činova koji su počinjeni u toku višedecenijskog sukoba. Jedna od karakteristika MOSADovih dejstava jeste insistiranje na spektaklu i minhenska osveta je jedan od njih. Za razliku od španskog filma El Lobo koji problemski govori o borbi parapolicijskih snaga iz poznog frankizma protiv baskijskih separatista, Minhen ni u jednom trenutku ne istražuje ozbiljne implikacije koje nose teroristički načini borbe protiv terorista. S druge strane ukoliko vas zanima nadnacionalni aspekt izraelske tajne službe preporučujem francuski film Erika Rošana Patriote, dostupan u našim videotekama. Konačno, iako je bombastično nazvan Minhen, ovaj film se ne bavi ključnom temom koja proističe iz Olimpijskog masakra a to je – zašto su Olimpijske igre nastavljene posle zločina? Crni septembar je mučki ubio jedanest izraelskih sportista 1972., ali je Olimpijski komitet istom prilikom sahranio Olimpizam pokazavši svoje bestidno korporativno lice.

Istorijski, Minhen je prilično proizvoljan zato što je baziran na knjizi potpisanoj pseudonimom, tretman junaka je krajnje stilizovan a sam MOSAD osporava autentičnost filma. Izraelska osveta već je postala de popularne kulture. Videli smo je u odličnom TV filmu Mač Gideona Majkla Andersona, takođe dostupnog na videu, a, recimo, ubistvo holandske atentatorke u Minhenu kao da je preslikano iz odličnog Šendorferovog filma Špijunske tajne sa Vensan Kaselom i Monikom Beluči, pa više ni ne znamo gde se graniče film i istorija.

Međutim, kad se nađemo u predelu filma, Spilberg nudi niz prijatnih iznenađenja. On verovatno ne bi bio zadovoljan ovim tumačenjem, ali Minhen je istinski zabavan film. I ništa više od toga.

Posle dužeg vremehna imamo priliku da vidimo ozbiljno koncipiran i beskrajno vešto realizovan špijunski triler u najboljem maniru britanskih reditelja sa kraja sedamdesetih. Govorim o radu generacije koja je došla sa televizije i u film unela preciznost, jednostavnost i aktuelnost malog ekrana i spojila je sa produkcionim uslovima koje nudi bioskop i naslovima kao što su sam Mač Gideona, Poslednja opcija, Četvrti protokol ili Bornova nadmoć. Minhen ima izvanrednu lakoću izlaganja priče i likova, vešto realizovane akcione sekvence od kojih barem dve predstavljaju nesumnjivo osveženje za savremeni žanrovski film i što je najvažnije smrtno ozbiljan tretman junaka i situacija.

Ozbiljan pristup svakako proističe iz toga što je Spilberg u ovom filmu želeo da uporedo snima i triler i moralnu studiju. Međutim, moralni aspekt je u tom procesu nekako zakržljao, ostavivši Spilberga na terenu čiste filmske zabave gde nas je vrlo dobro podsetio kako je postao veliki reditelj, ali i zašto je njegovo okretanje pretencioznim temama veliki gubitak za savremeni Holivud.

Mnogi će reći da je Spilbergov rad neizlečivo infantilizovao američki repertoarski film. No, takav uticaj u svetu zabave može biti čak i poželjan, Problem je u tome što je Spilberg umnogome infantilizovao i tretman ozbiljnih tema u američkom filmu. Imamo sreće da se dete u Spilbergu ovog puta opredelilo za igru koja nije za odrasle.



Dimitrije