Friday, October 28, 2005

PROBLEM "DRUGOG DANA CINEMANIE" ili SUMRAK FAVORITA

Opet Dimitrijevi utisci sa Cinemanie

Drugi dan Cinemanie otvorio je

HOTEL RWANDA


Niko ne bi očekivao da će informativna melodrama Terry Georgea (SOME MOTHER'S SON, sa Sheridanom pisao IRA fazu) biti najbolji film drugog dana Cinemanie. Nažalost, ispostavilo se da ova istinita priča o bizarnom genocidu ogromnih proporcija izvršenom u Ruandi između Hutua i Tutsija očigledno poseduje nekakvu živost, barem na osnovnom nivou BBC kaligrafije.
PROOF
PROOF Johna Maddena je mešavina GOOD WILL HUNTINGa i RAIN MANa. Publiku u SC su najviše zabavili hrvatski titlovi pošto PROOF očigledno dolazi kod nas iz druge ruke. Ili su pak likovi koje tumače Gwyneth Paltrow i Tony Hopkins izbeglice pa govore na čakavskom. Meni je pak u filmu bila zanimljiva ta neverovatna tehnička preciznost koja krasi američke filmove. Koliko god film bio slabo zamišljen, promašen, autorski sramotan, uglavnom je dobro uslikan, vidi se da ti ljudi iz ekipe umeju da rukuju tehnikom, da su epizodni glumci jako dobri i uverljivi čak i kad su glavni slabi, itd. To je znak jedne ozbiljne filmske industrije koja od takvih standarda retko odstupa. Naš film još jako dugo neće moći da dosegne takav stepen zanatske samouverenosti čak i u najjednostavnijim projektima. Koliko god bili daleko od dobrog filma, ovi ljudi znaju kako se proizvodi film, i pomisao na to uspeva da te zabavi tokom 100 minuta nadri-psihologizacije i familijarne gnjavaže.
HISTORY OF VIOLENCE
Nikada ne bih mogao da zamislim da ću napisati ovako nešto. Kada su se upalila svetla posle HISTORY OF VIOLENCE bio me je stid od ljudi kojima sam ga bukvalno nametao kao nešto što se ozbiljno mora pogledati. Ovaj film svakako nije kanonski Cronenberg i ne spada u red ostvarenja kroz koja se definiše njegov opus. Ovaj film čak nije ni zanimljivo odstupanje od kanona a da delo i dalje udara Cronenbergovim tipični autoritetom. Ovaj film čak nije ni odstupanje u kome Cronenberg namerno beži od svog autoriteta.
Ovaj film je naprosto besramno loš film baziran na inferiornom materijalu, koga bi Cronenberg trebalo da se stidi jer je reč o ostvarenju koje ne sadrži čak ni trunku zanimljive namere, ni nagoveštaj nečega što je moglo izrasti u kvalitetan film.
Ponovni susret Cronenberga sa New Lineom, posle remek-dela CRASH obećavao je više. Na kraju će se ispostaviti kako for-špica koja ide pre loga studija Universal u filmu DOOM predstavlja veću subverziju unutar mejdžor studija od Cronnbergovog povratka u istoj sezoni. Ako je na bilo koji način pokazao srednji prst studiju to je možda činjenicom da je isporučio film koji je ispod nivoa bilo koje ozbiljne holivudske produkcije. Paradoksalno HISTORY će New Lineu doneti više novca nego DOMINO proverenog hitmejkera Tony Scotta. SVETLO U TAMI se očigledno potpuno deformisalo.
Izvorni materijal koga se Cronenberg dohvatio samo bi licemer mogao nazvati arhetipskim. Realno, to je scenario koji bi verovatno Jean Claude Van Damme, Steven Seagal i Wesley Snipes odbili rekavši da tekst ipak nije dovoljno inteligentan čak i za njihov najdublji direct-to-video ponor. Priča o kafedžiji koji mirno živi u američkoj provinciji sve dok se ne ispostavi da je zapravo odbegli mafijaš u potrazi za novim početkom, funkcionisala bi kao štof za rutinski shoot 'em up film, ili pak jednostavni osvetnički film. Međutim, u ovakvoj egzekuciji, sa ozbiljnim deficitom razvoja priče i dijalozima ogrezlim u najjeftinijem pseudo-pulp humoru, Cronenbergov film deluje patetično. Suva nerazvijenost teksta ga vraća u ravan filmova poput WALKING TALL. Mislin na Karlsonov original. O nekim evolucijama kog god potencijalnog žanra filma da ne govorim. Kamo OLD BOY, IRREVERSIBLE, FRAILTY, MAN ON FIRE?
Možda je joiš tužnije o svega to što Cronenberg kao pokušava da reformiše scene pucnjave time što uvodi prikaze metaka koji gnječe kosti. To jeste revolucionarno i efektno ali je šteta što je utrošeno na pokušaj da se uzdigne ovako inferioran materijal. Isto važi i za dve efektne iako dramaturški prvoloptaške scene seksa koje dolaze u klišetiziranim situacijama kao razrešenje i hvatanje daha za produžetak neinspirisanih deonica.
Cronenberg se iz ovako fatalnog zapleta mogao izvući da je sa ovako inferiornim materijalom otišao u strog, surov hiperrealizam pa nam pokazao kako može funkcionisati nešto što je tako MANJE OD FILMA. U to se nije upustio. Radikalnim razrešenjem u kome junak pošto mu je prošlost kompromitovana ubija porodicu i traži novi početak, lošem filmu bi dao filozofsku dobinu. Ni to nije učinio. Jedan užasan film oplemenio je sa par sekundi sveže tretiranog pucanja i par dobrih tucanja. To nije dovoljno. Ne samo zato što ovo nije film ni o pucanju ni o tucanju, već zato što je početkom osamdesetih Cronenberg spasao žanrovski film od anateme reditelja koji su na takav način spasavali svoje filmove.
Ako vas zanima isti ovaj film, iz glave eminentnog horor autora, samo odličan, pogledajte KING OF ANTS Stuarta Gordona...
Dimitrije

0 Comments:

Post a Comment

<< Home